Stress Free

srijeda, 10.07.2013.

Dan deveti

Moja prva nevera!
O, mili i dragi Bože, kakav je sinoć bio rock nad roll!
Počelu je kao da neće. Skupila se vrućina pod krovove, a potom je s mora stigao nekakav neobičan vihor. U početku slabašan, poput zraka iz fena, a potom se naglo ohladio i postao jači. I jači. I jači.
Uglavnom, siromašniji smo za par grana smokve, a ni najmlađa maslina više nema istu frizuru. Otpuhalo nam je stolce sa terase. Našli smo ih ujutro među grmovima ruža, poput kakve moderne instalacije dobrano pripitog kvazi-umjetnika.
(Sjetite me jednom da vam ispričam što moji vrli roditelji kazuju o modernizmu i o instalacijama i o preformansima, nazivaju ih «preseransima», he, he.)
Dvije «škure» koje tata još nije stigao popraviti – neće ni morati! Skršio ih vjetar. Ali, ono, skroz!
U jednom trenutku dok je oko kuće zujalo, udaralo, zviždalo – osjetio sam poriv da se ustanem i otrčim starcima u krevet. Da se, kao kad sam bio posve mali, ubacim između njih i pokrijem preko glave.
Odolio sam.
Ostao sam čvrst.
Ostao sam svoj.
Spavao sam doduše sa upaljenom lampicom. No, to je vidio samo Svevišnji i moja malenkost, pa se ne računa.
Oprostiti ćete mi, odnio me vjetar sa puta kojim sam krenuo.
Jučer.
Popodne.
Lucija i ja.
Priča.
Tajne.
Moje i njene.
Bilo je su-per!

- 11:16 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 03.07.2013.

osmi dan traje

Mama me teškom mukom pustila da napustim kuću.
Barem milijun puta mi je rekla da se svako sat moram pojaviti na prijavku, ne smijem ulaziti u more bez nadzora (kao da sam i mislio!), obavezno moram pojesti jabuku, obavezno moram biti u hladu, najobaveznije ne smijem skidati sandale.
Noge su mi, stvarno, izranjene, no teta Mare je donijela neku mast, u biti ulje i to ne bilo koje već – Gospino.
Aha, di ste sad?!
Uglavnom od tog ulja rane brže zarastaju, a i ne peckaju.
Iz osobnog iskustva, dragi moji, govorim, iz osobnog!
Živilo Gospino ulje!
Žiiiviiilo!
Dobro, nakon nagovaranja i slušanja prave Biblije ponašanja, obaveza i zakona po mojoj majci – uspio sam se izvući. Ekipa me čekala na Rivi.
Na našoj maloj plaži smo sjeli u krug (u hladovinu tamarisa, o, jea!) i ja sam kao veliki pripovjedač ispričao svoje jučerašnje dogodovštine. Naravno, izbjegao sam ono o piškenju u hlaće i sve varijacije na temu: strah i ostalo. Bio sam pravi mali Superman, koji se nije bojao ničega i nikoga, koji je defacto starom Stipi pokazao put od njegove do moje kuće. Mora muškarac ponekad i nakititi pripovijest, kada to sluša (širom rastvorenih plavih okica) odabranica srca njegova...
- - Ja nikad nisan vidila Starog, prošaputala je Cvita, izgledalo je kao da se boji iti izgovoriti njegovo ime.
- - Nisan ni ja, dodala je Anja.
Jednak ton, jednak strah.
No, Marin je kazao da on Starog vidi svako tri ponedjeljka, kada ovaj dolazi «u spizu». Uglavnom, ispalo je da Stipe-the-Old-one živi potpuno sam i to od kada je svijeta i vijekova. S nikim se ne druži, s nikim ne razgovara, samo gleda svoja posla i živi duboko u šumi. Nitko, osim mene (he, he!) nije vidio njegov dom.
Malo smo se od teške priče odmorili igrajući nešto što se zove «picigin». Uglavnom – sa malom loptom, pardon, balunon – se dobacujemo među sobom, stojimo u plićaku i bacamo se u more. Oni se jesu bacali, ja sam svaki balun dočekao dlanom – čvrsto ukopan, na svoje dvije noge.
I tako, sve je bilo cool, dok se nije pojavila moja mama.
Donijela mi je bananu.
Mislio sam umrijeti od srama.
Ali, tada me u sred umiranja zatukla sa poljupcem u čelo i još sve uprskala dodatno sa milovanjem po kosi.
Mislim, ona stvarno nije zdrave glave!
Igrali smo se još malo, a tada kolektivno krenuli u Malo selo, na ručak.
Neki su tračali, neki trčali, neki su koristili priliku da se još koji put bace među valove, a Lucija je mene povukla sa strane...
- - Znaš, Stari nije baš toliki čudak, kazala je i zainteresirala me potpuno.
Dogovorili smo se da će «posli obida» doći do mene.
Popričati ćemo na miru...

- 13:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Dan osmi



Jedva sam uhvatio malo vremena za napisati vam što se sve zbilo.
Mama me nije ispuštala iz zagrljaja cijelo večer, mislim da je i spavala na podu moje sobe. Jer, čini mi se da sam ju vidio kad sam se u sred noći trgnuo iz sna. No, bilo je to na tren, a i bio sam bunovan, pa ne garantiram...
Ona i tata su doživjeli «mini moždani udar sa elementima apsolutnog šoka i distresa», nešto slično tome je izgovorila teta Mare, kada me cijeli Mali otok (ali – doslovno!) dočekao u dvorištu.
Čudnovati šjor Stipe me dopratio do ruba šume.
- - Odavde znaš i sam, rekao mi je onim svojim strrrašnim glasom.
Zahvalio sam mu se, no – nije reagirao. Kada sam se na ulazu u dvor okrenuo da mu mahnem – vidio sam da je čekao da stignem do odredišta. No, nije mi mahnuo natrag, nije ni kimnuo glavom, samo se okrenuo i zagazio u mrak.
Uglavnom, dok me nije bilo – moja se družina vratila kućama.
Nitko izgleda nije ni primjetio da me nema.
Eto, što se zgodi kad si sitan!
I ne-bitan!
Mama i tata su me čekali na večeri, a onda ih je uhvatila panika.
Mama je obilazila moje prijatelje, oni su svi redom slijegali ramenima, nisu znali gdje sam.
A ona je plakala, zazivala moje ime. Uzalud.
Tata je čak izvadio i ronilačku opremu i lokalnog vatrogasca Filipa aktivirao na punjenju boca.
Računao je da sam se utopio.
Pao s litice.
Potonuo.
Na dnu sam mora i on će me, veliki ronioc i spasitelj, izvući.
Mo'š mislit!
I naši su se susjedi uznemirili, valjda je mama prenijela paniku i na njih. Urlikali su moje ime, ulazili u šumu sa upaljenim svijećama, obilazili svaku kuću, na kraju se našli u našem novom domu – da se dogovore što i kako dalje s potragom, kad sam se ja pojavio.
To je, ukratko, cirkus koji sam ni neznajući izazvao.
Zanimljivo je to što u cijelom neredu nisam uspio ni spomenuti ime didova mi i očeva imenjaka i njegove uloge u mojoj drami.
Nije bitno, pitat ću svoju ekipicu, kada se nađemo malo poslije na plaži.
Ovoga puta ih neću ispuštati iz vida.
Čovjek uči dok je živ i uz to uči iz svojih pogrešaka.
Lekcija iz orjentacije za mene je naučena!
Pravilo je: ne gubi bližnjeg svoga iz vida.

- 00:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.06.2013.

di san?!

Prostrana prostorija, uglancana kamenog poda, grubo klesanih zidova. Da nema golemog prozora izgledala bi tamnom, ovako je – puna svjetla, premda, da se primjetiti – ne još zadugo, jer dan očito dolazi svome kraju...
U velikoj kožnoj fotelji, umotan u prekrivač sjedi plavokosi dječak iz naše priče.
U rukama mu šalica puna neke tople tekućine, jer sve se iz nje puši.
Drži ju čvrsto, toliko čvrsto da su mu prstići već pri korjenu noktiju pobijelili, i pažljivo prati pogledom visokog, sijedog čovjeka koji slaže drva u peć.
Kada se starac uspravio gotovo je vrhom glave dotaknuo strop, namršten je, toliko da mu lice izgleda kao da je neki božanski prst po njem' kanjone napravio.
Oči su mu svijetle, prozirno plave, pa njegov pogled izgleda ljutitim.
- - Pij taj čaj! Može bit lito i može bit vruće, ali ti si promrza cili, kazuje starac dubokim, promuklim glasom.
Dječak poslušno srće tekućinu.
- Čiji si?, pita starac.
- Ja sam Bruno, otac mi je Stipe, dječak šapuće.
- I ja san Stipe, ča si se stiska, neću ti ništa. Popij to, i kad ti se roba osuši odvest ću te do mista, kazuje starac, a dječak se na te riječi opusti, toliko da mu je šalica zamalo kliznula između dlanova.
Ohrabren upita:
- Vi ovdje živite?
- Jesan, otresito će starac, A di ti živiš?
- U kamenoj kući na kraju Malog sela, hrabro će dječak.
Na to se starac užurbano osvrnu, dohvati ručnik s jedne od polica i dobaci ju dječaku.
- Ajde se obriši, brzo će mrak, moraš doma!

- 22:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 26.06.2013.

...

Nije mi se dalo vraćati natrag istim putem, pa sam zagazio u gustiš.
Zašto?
Ne znam.
Nisam razmišljao o posljedicama, kao i obično.
No, eto, zbog vas – nazvati ću tu odluku trenutnom nepromišljenošću, dobro – glupošću, ako baš želite.
I to kakva glupost, maksimalna.
Nakon nekih desetak minuta provlaćenja među grmljem, izbjegavanja grana koje su me uporno šibale po licu, preskakanja mravinjaka – više nisam znao ni gdje sam, ni gdje moram ići, niti kako se vratiti do plaže...
Izgubio sam se, no bio sam relativno miran.
Uvjeravao sam se kako trebaš biti mega tupan za izgubiti se na Malom otoku, a ja tupan nisam.
Duboko sam vjerovao kako ću svaki čas banuti na neki poznat puteljak.
Svaki čas, ili barem za pet minuta, nakon pet – za deset minuta, nakon deset – za pola sata...
Ruke su mi bile izgrebane, od trnja, osjećao sam kako mi se na licu skorilo blato, kako se izmješano s krvlju, a tada, odjednom, i sa – suzama.
Priznajem, zaplakao sam.
Zvao sam mamu, pa tatu, na kraju zazivao i ime Božje, sve u nadi da će me netko spasiti u ovoj divljini.
I tada, kada je panika nahrupila poput podivljala mora, a sunce poslalo posljednji dnevni pozdrav, sapleo sam se o korjen nekog mrtvog stabla i tresnuo svom silinom o tlo.
O travu.
O zelenu, fino podrezanu travu.
Podigao sam pogled i nisam mogao vjerovati.
Nalazio sam se na proplanku na sred kojeg je bila malena kamena kuća, ne veća od nekadašnje nam garaže. Spašen sam, pomislih, spreman od radosti plesati do jutra – kad me zgrabiše dvije kvrgave ruke za ramena i dubok, oštar i snažan glas zagrmi:
- - Ča ti ovdi činiš?!
Mislim da sam se popiškio...

- 13:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 19.06.2013.

Dan sedmi



Stigao je brod!
Došao je plin!
Radi nam frižider, pardon - hladnjak!
A počela je rominjati i neka kišica!
Super dan!
Našao sam se odmah ujutro s mojim novim prijateljima, znao sam da nema ništa od ronjenja taj dan, pa sam pojasnio majci kako je viroza trajala svega 24 sata i kako sam sada potpuno fit.
Povjerovala mi je, naivka.
Odlučili smo uprkos lošem vremenu – skupljati školjke.
More ih je tijekom noći popilično mnogo izbacilo na plaže.
Zgrabili smo svak svoju vreću i čavrljajući šetali po plažama i sakupljali te božanske, morske ukrase.
Ne znam kako sam se izgubio.
Zanio sam se u misli, od jučer mi dida nije izlazio iz njih, pa sam sakupljao školjke i odlazio sve dalje i dalje.
Mogu reći – jako daleko od Male plaže.
Ne znam koliko sam dugo tako šetao i sakupljao ono što ćemo «uvalit turistima», kad mi je odjednom otežala vreća koju sam tako brižljivo punio.
Spustio sam ju na žalo i ispravio se osjećajući kako mi kvrckaju sve koščice.
Okrenuo sam se prijateljima da im kažem kako mi se više ne da ovo raditi – i ostao zabezeknut.
Bio sam sam samcat!
Nigdje nikog!
Osvrnuo sam se, misleći da mi se skrivaju – ali oko mene je bila samo tišina, more i šuma.
Usput shvatih da sam silno žedan.
Uzdahnuo sam, svjestan da sam u gabuli, odlučio vreću sakriti pod jedan bor, pa se s tatom vratiti sutradan po to, bila je preteška.
Stvarno.

- 09:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.06.2013.

Moj dida

Moj dida se zove Stipe, baš kao i moj tata, nisu nešto maštoviti bili, ha?
Moja mama kaže da je dida tati dao svoje ime da ne zaboravi kako se zove kad ostari.
Dida se na to smije, ja i ne – nije mi smiješno.
Dida je baš "smišan" (tako govore moji novi prijatelji!), ima skroz bijelu kosu, uvijek se smije i mene zove Diko. Pa onda i ja njega zovem tako.
A dida tako zove i tatu, pa onda tata i njega zove tako.
Moja mama samo kima glavom, čudi se, kaže, jer joj je puna kuća Dika.
Dida je ostao u velikom gradu, on još uvijek radi, ali kada ode u mirovinu – doći će kod nas.
Jedva čekam!
Sa Dikom nikad nije dosadno, on uvijek ima vremena za zafrkanciju, za istraživanje, za priče...
Dika priča najbolje priče, i najvažnije, veli mama.
Dida nije nikada upoznao svog tatu, a nije nikada imao ni mamu, pa je odlučio biti svojoj djeci najbolji tata na svijetu.
U tome je i uspio.
To pak kaže moj tata, a Dikin sin, njegovo jedino dijete, valjda on to najbolje zna.
Ono što ja sigurno znam je – moj dida je najbolji dida na svijetu i gotovo.
Kada smo se spremali za odlazak na Mali otok otišao sam kod dida, tu sam zadnju noć u Velikom gradu spavao kod njega.
Pričali smo skoro cijelu noć, obećao mi je kako će svaki slobodan trenutak iskoristiti za dolazak k nama.
Ispričao mi je i našu priču...
Ne znam bi li je smio podijeliti s vama, ipak je to Dikina i moja priča, ali nema veze – staviti ću je na papir, papir sve trpi, kaže tata.
Dakle, Veliki rat samo što nije završio kada je u grad na obali došla djevojka, Ana joj je bilo ime.
Trebala je svakog trena roditi dijete, a bila je sama na svijetu, nije imala nikog svog.
Čovjek kojeg je voljela je nestao u ratu, sve što joj je ostalo od njega je bilo to dijete pod srcem i zlatna ogrlica na kojoj je nosila prsten.
Na prstenu je bilo urezano «Tvoj zauvik, Stipe».
I tako se rodio moj dida, Ana mu je dala očevo ime i stigla ga je samo poljubiti.
Nije živjela niti pola sata nakon što je postala majkom, doktori su rekli «veliko krvarenje».
I tako je moj dida odrastao u domu za djecu, nije imao ništa, osim te ogrlice i tog prstena.
Mnogo je puta pomišljao da ih proda, ali bi uvijek u zadnji tren odustao. Bio je i gladan, «češće nego sit», pojašnjavao mi je, ali je nekako znao da mora biti dobar u školi, pa je puno čitao, puno učio, završio je puno škola i sada je profesor na sveučilištu.
- - Tako to u životu biva, nemaš ništa, pa potom imaš sve, veli moj Dika.
Tužno je bilo i to što moja baka nije živjela dugo, ona nas je napustila one godine kada sam napunio pet godina. Opet su doktori rekli «veliko krvarenje»...
Kada smo se rastajali – dida me je zagrlio jako, a onda je otkopčao svoj lančić i stavio ga meni oko vrata:
- - Čuvaj mi ovo dobro, čuvaj mi ovo dok se opet ne vidimo, kazao je.
To je naša priča, o tome sam mislio dok sam listao sve one poluraspadnute novine.
Ništa od blaga, pomislio sam, onako, usput.

- 10:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.06.2013.

Dan šesti



Kupatilo je gotovo!
Tata je odradio super posao.
Kada je na svojem mjestu, zahodska školjka ne služi samo za ukras, a vode, usprkos nedostatku kiše u posljednjih šest dana – ima.
Ne moram više tražiti prikladno grmlje oko kuće i u obližnjem šumarku, sada mogu sjediti na keramičkom prijestolju koliko god me volja.
Divan dan.
Kako sam ranije i odlučio – obavijestio sam majku kako ću češće biti u zahodu, jer me, kao, boli trbuh.
Sažalila se nad mnom, obećala mi skuhati rižu i kamilicu.
Sakrio sam se u svoje odaje, taman na vrijeme – naime – moji su novi prijatelji nahrupili u moj novi dom tražeći da idem s njima na ronjenje.
Majka im je pojasnila kako povraćam i kako imam proljev.
Uz zvuke razočarenja i pozdrave upućene meni – otišli su, a ja sam poludio na spominjanje mojeg imena i proljeva u istoj rečenici.
Što li će Lucija misliti o meni?
Da sam seronja, naravno...
Lucija je, shvatio sam, ona djevojčica koju sam prvu ugledao na rivi.
I baš je, onako, kao, slatka.
Dobro, rekao sam!
Nemojte me više gnjaviti s tim!
Zaključao sam se i popeo na tavan. Vrijeme je da istražim što se sve u škrinjama skriva.
Sve sam ih otvorio redom, u prve tri se nije nalazilo baš ništa, u jednoj je bila naslagana stara, pardon – prastara odjeća, u jednoj je bila sva sila starih novina i papira, u jednoj neke knjige...
Dvije su škrinje bile zaključane.
Eto problema!
Moram smisliti kako ih otvoriti...
No, to ostavljam za sutra, danas se bavim škrinjom s novinama.
Odvojio sam jedan dio, koliko sam mogao ponijeti i – spustio se natrag u svoju sobu. Tek što sam spustio poklopac koji vodi na tavan – na vrata je zakucala moja majka, noseći mi neku gadnu kašu.
Pomirio sam se s činjenicom kako ću ostati gladan, dat ću sve za znanost i istraživanje...
Novine – do-sad-no!
Sve redom su bile iz Drugog, velikog rata, s naglaskom na 1945. godinu, a to je toliko davno, tada se rodio moj dida.
Nisam vam o njemu pričao?

- 11:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.06.2013.

Dan peti



Nakon punih 48 sati – spojio sam se na Internet!
Poslao sam e-mail svima iz bivšeg razreda, pozvao ih u pomoć, žaleći se na svoj tegoban život.
U biti, poslao sam im tekst kojeg sam napisao prvi dan, ali mi se nije dalo prepravljati ga, jer je veza toliko slaba, da vjerojatno ne bih ni stigao kliknuti «send».
A čim sam poslao to moje elektroničko pismo – požalio sam.
Grintav kakvog me majka rodi – moram priznati da mi više uopće nije toliko loše na Malom otoku, razlog tome je – mala ekipica.
Upoznao sam djecu!
Odigrali smo nogometnu utakmicu, ili kako oni kažu: bacili smo na balun.
Bio sam u pobjedničkoj ekipi i vlastonožno sam postigao tri (brojkom: 3!) pogotka.
Nakon toga smo se igrali na skrivača, oni to zovu «kukala».
Bio sam posljednji pronađeni.
Rođeni pobjednik!
Onda smo tražili savršene oblutke i školjke, jer, kako mi rekoše – uskoro će na otok nahrupiti turisti, a oni kupuju sve što iole djeluje prirodno, zato je ljeto idealna prilika za hiper zaradu za minimalno uložen trud.
I tu sam bio uspješan, premda, ustvrdili su redom moji novopronađeni prijatelji: bila je to početnička sreća.
Kakva god sreća bila – činjenica je da sam ponosni vlasnik pune vreće oblutaka i školjki.
Sutra, dogovorili su se, ćemo roniti veće primjerke.
Šteta što ću naglo oboliti od želućane viroze...
Na kraju smo se igrali na lovice, što moji prijatelji zovu «vatala», i tu moram priznati da bi bio najbolji, da kojim slučajem Marin nije bio u protivničkoj ekipi.
Taj je najvjerojatnije neki izgubljeni brat Usaina Bolta...
I, eto, igrali bi se mi još satima, da sunce nije zaronilo naglo u sred mora, a moja majka poluluda uletjela među nas i stala me grliti.
- - Joj, živ si!, kazala je u suzama.
A kakav bi trebao biti, pitao sam se...
Uglavnom, doznao sam za kasnom večerom – nisu se zabrinuli kad se nisam pojavio na ručku, nisu se zabrinuli ni kada nisam došao po jabuku oko šest, ali su premrli od straha kada je pao mrak.
Odrasli ljudi, a boje se mraka.
Čudaci!

- 13:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.06.2013.


Sva djeca na svijetu se upoznaju na isti način.
Otvoreno.
Jasno.
Nasmijano.
Uglavnom onako kako se stariji nikad ne upoznaju. Jer, to svi znaju, stariji prilikom upoznavanja drugih ljudi obično glume da su ono što nisu, ili da su ono što bi željeli biti, ili da su onakvi kakvi sami o sebi misle da jesu. Komplicirano u svakom slučaju.
Djeca odrasla na Malom otoku su jako slična, a opet – jako su različita.
Svakako nisu komplicirana.
Najstariji među njima je Marin, on ima dvanaest godina i dvije sestrice: Cvitu i Pinu.
Njih dvije su blizanke, osma im je godina i apsolutno su nalik jedna drugoj.
U znak raspoznavanja – početkom svakog dana, upozore ostatak svijeta koja je koja.
Danas je, recimo, Cvita ona koja nosi crvenu vrpcu u kosi...
Tu su i Lovre i Toma, jednom je jedanaest, a drugom godinu manje, on su također braća.
Još je jedan jedanaestogodišnjak tu – ime mu je Jere, i on, siroče, ima dvije sestre.
Teško je dječaku odrastati uz sestre, jer su one, svatko to zna – jaaako dosadne.
Jerine se sestre zovu Nora i Anja, jedna je crnokosa, druga plavokosa, jedna ima devet, a druga osam godina.
Tu je i Lucija, i njoj je 11 ljeta, ali ona je sama, nema ni brata ni sestre i tužna je zbog toga.
Nema ni tatu, on je zaspao malo prije njenog četvrtog rođendana i više se nije probudio.
Zato je Lucija ponekad jako žalosna, ponekad je i jako sretna.
Pogotovo kada joj se mama vrati s Kopna.
Tamo mora ići često, jer joj liječnici u bolnici daju neke injekcije od kojih joj ispada kosa, ali će zato biti zdravija.
Svi su oni već znali da im je došao Bruno, znali su i ko mu je tata i ko mu je mama i gdje živi, znali su i da ima kompjutor i da ima Playstation, pa su se dogovorili kako će svratiti do njega odmah sutra, kada padne mrak...

- 12:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>