|
Moj dida se zove Stipe, baš kao i moj tata, nisu nešto maštoviti bili, ha?
Moja mama kaže da je dida tati dao svoje ime da ne zaboravi kako se zove kad ostari.
Dida se na to smije, ja i ne – nije mi smiješno.
Dida je baš "smišan" (tako govore moji novi prijatelji!), ima skroz bijelu kosu, uvijek se smije i mene zove Diko. Pa onda i ja njega zovem tako.
A dida tako zove i tatu, pa onda tata i njega zove tako.
Moja mama samo kima glavom, čudi se, kaže, jer joj je puna kuća Dika.
Dida je ostao u velikom gradu, on još uvijek radi, ali kada ode u mirovinu – doći će kod nas.
Jedva čekam!
Sa Dikom nikad nije dosadno, on uvijek ima vremena za zafrkanciju, za istraživanje, za priče...
Dika priča najbolje priče, i najvažnije, veli mama.
Dida nije nikada upoznao svog tatu, a nije nikada imao ni mamu, pa je odlučio biti svojoj djeci najbolji tata na svijetu.
U tome je i uspio.
To pak kaže moj tata, a Dikin sin, njegovo jedino dijete, valjda on to najbolje zna.
Ono što ja sigurno znam je – moj dida je najbolji dida na svijetu i gotovo.
Kada smo se spremali za odlazak na Mali otok otišao sam kod dida, tu sam zadnju noć u Velikom gradu spavao kod njega.
Pričali smo skoro cijelu noć, obećao mi je kako će svaki slobodan trenutak iskoristiti za dolazak k nama.
Ispričao mi je i našu priču...
Ne znam bi li je smio podijeliti s vama, ipak je to Dikina i moja priča, ali nema veze – staviti ću je na papir, papir sve trpi, kaže tata.
Dakle, Veliki rat samo što nije završio kada je u grad na obali došla djevojka, Ana joj je bilo ime.
Trebala je svakog trena roditi dijete, a bila je sama na svijetu, nije imala nikog svog.
Čovjek kojeg je voljela je nestao u ratu, sve što joj je ostalo od njega je bilo to dijete pod srcem i zlatna ogrlica na kojoj je nosila prsten.
Na prstenu je bilo urezano «Tvoj zauvik, Stipe».
I tako se rodio moj dida, Ana mu je dala očevo ime i stigla ga je samo poljubiti.
Nije živjela niti pola sata nakon što je postala majkom, doktori su rekli «veliko krvarenje».
I tako je moj dida odrastao u domu za djecu, nije imao ništa, osim te ogrlice i tog prstena.
Mnogo je puta pomišljao da ih proda, ali bi uvijek u zadnji tren odustao. Bio je i gladan, «češće nego sit», pojašnjavao mi je, ali je nekako znao da mora biti dobar u školi, pa je puno čitao, puno učio, završio je puno škola i sada je profesor na sveučilištu.
- - Tako to u životu biva, nemaš ništa, pa potom imaš sve, veli moj Dika.
Tužno je bilo i to što moja baka nije živjela dugo, ona nas je napustila one godine kada sam napunio pet godina. Opet su doktori rekli «veliko krvarenje»...
Kada smo se rastajali – dida me je zagrlio jako, a onda je otkopčao svoj lančić i stavio ga meni oko vrata:
- - Čuvaj mi ovo dobro, čuvaj mi ovo dok se opet ne vidimo, kazao je.
To je naša priča, o tome sam mislio dok sam listao sve one poluraspadnute novine.
Ništa od blaga, pomislio sam, onako, usput.
|